UID:
edoccha_9961256211702883
Format:
1 online resource (158 pages)
Series Statement:
CGO - Ljuska prava
Content:
Slučaj "Deportacija" se odnosi na nezakonito hapšenje na teritoriji Crne Gore, a zatim i isporučenje vojsci bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini najmanje 66 izbjeglica muslimanske vjeroispovjesti iz Bosne i Hercegovine tokom maja i juna 1992. godine. Pored njih u istoj akciji, uhapšeno je i 33 izbjeglica srpske nacionalnosti. Deportovane izbjeglice muslimanske vjeroispovjesti su većinom likvidirani, dok je samo njih 12 uspjelo da preživi izručenje. Na drugoj strai, deportovane izbjeglice srpske nacionalnosti nijesu tretirane kao taoci, niti je poznato da je bilo ko od njih smrtno stradao. Centar bezbjednosti Herceg-Novi služio je kao svojevrsni sabirni centar, odakle su ta izbjegla lica organizovano transportovana. Najveći "kontingenti" su se dogodili 25. maja ka logoru KPD Foča i 27. maja ka neutvrđenoj lokaciju u istočnoj Bosni. Svi deportovani 27. maja 1992.godine su ubijeni istog dana a, sumnja se, da su njihova tijela bačena u rijeku Drinu. Pored Herceg Novog izbjeglice su deportovane i iz Bara, Podgorice, kao i sa područja blizu granice sa Bosnom i Hercegovinom. Državno tužilaštvo je iniciralo istragu tek 18. oktobra 2005. godine, odnosno nakon više od 13 godina. Saslušano je više desetina svjedoka, ali postoje ozbiljne primjedbe u odnosu na način pokretanja i sprovođenja istrage, određivanja pritvora optuženima i oko procedure sa optuženim koji su se našli na teritoriji Srbije. Tokom istrage su svjedočili i funkcioneri tadašnjeg državnog i policijskog vrha Crne Gore. Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore je u januaru 2009. godine podiglo optužnicu sa prijedlogom za određivanje pritvora protiv devet osoba, osmorice bivših i jednog tadašnjeg pripadnika MUP-a. Optužnica ih je teretila za ratni zločin odnosno: nezakonito preseljavanje civilnog stanovništva - državljana BiH, muslimanske i srpske nacionalnosti koja su imala status izbjeglice. Optužnica je dva puta mijenjana, a bila je propraćena kritikom stručne javnosti uslijed neobuhvatanja državnog i policijskog rukovodstva, kao i izostanka ispitivanja uloge Tužilaštva u ovom slučaju. Suđenje pred Višim sudom u Podgorici počelo je 26. novembra 2009. godine. Okrivljeni su na suđenju tvrdili da nisu krivi, braneći se da su samo izvršavali naređenja, postupajući po naredbi i u skladu sa zahtjevom MUP-a Republike Srpske da se sva lica sa područja BiH, starosti od 18-65 godina, privedu radi preuzimanja i vraćanja u BiH. Odbrana okrivljenih je smatrala da za ovo krivično djelo treba da odgovaraju nalogodavci, a ne izvršioci. Viši sud u Podgorici je 29. marta 2011. godine izrekao oslobađajuću presudu i svih devet optuženih oslobodio odgovornosti jer, "nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila Međunarodnog prava, te samim tim njihova djelatnost ne može se posmatrati i ocjenjivati u smislu izvršenja radnji predviđenih čl. 142 KZ SRJ koju vrše kršenjem pravila Međunarodnog prava, jer za tako nešto ne postoji određeno svojstvo - pripadništvo oružanim snagama ili pripadništvo službi neke od strana u sukobu." Apelacioni sud Crne Gore je 17. februara 2012. godine ukinuo ovu presudu jer je našao da je nejasna i protivurječna, posebno u pogledu karaktera sukoba u BiH. Nakon ponovljenog suđenja, Viši sud u Podgorici je 22. novembra 2012. godine donio identičnu presudu, kao i nakon prvog suđenja, s tim da je iz presude uklonio rečenicu o tome da je SRJ bila u oružanom sukobu sa snagama Vlade BiH. Apelacioni sud 17. maja 2013. godine potvrđuje presudu Višeg suda u Podgorici. Nevladina organizacija Akcija za ljudska prava (HRA) je 20. novembra 2013. godine podnijela inicijativu vršiocu dužnosti Vrhovnog državnog tužioca da podnese zahtjev za zaštitu zakonitosti u odnosu na pravosnažnu presudu Višeg suda. Nakon toga, Vrhovno državno tužilaštvo podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog kršenja Zakonika o krivičnom postupku (iz 2009. godine). Vrhovni sud Crne Gore je 23. juna 2015. godine odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan. Iz teksta presude Višeg suda od 22. novembra 2012. godine slijedi da je nesumnjivo da su optuženi izvršili nezakonito preseljenje ili deportaciju civila. Međutim, prema prvostepenom sudu, sve ove radnje nijesu imale karakter ratnog zločina zato što oni, kao pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Crne Gore u sastavu Savezne Republike Jugoslavije, navodno, nijesu imali neophodno svojstvo (nijesu bile jedinice u sklopu sukoba) da bi za to mogli biti krivično-pravno odgovorni. Prema tumačenju pravnih eksperata iz Akcije za ljudska prava (HRA) koji su se pomno bavili ovim slučajem, "pravni standard koji su u slučaju deportacija izbjeglica primjenili Viši sud u Podgorici, Apelacioni sud i Vrhovni sud Crne Gore da bi zaključili da nije izvršen ratni zločin, proizvoljan je, odnosno pravno neutemeljen. Nijedan od ovih sudova se nije pozvao na bilo koji izvor prava da bi potkrijepio stav da su optuženi morali pripadati vojnoj, političkoj ili administrativnoj organizaciji strane u sukobu ili postupati u službi strane u sukobu, da bi bili odgovorni za ratni zločin." Ovo mišljenje potvrđuje i ekspert Evropske unije, Mauricio Salustro (Maurizio Salustro), u svojoj analizi procesuiranja ratnih zločina u Crnoj Gori iz decembra 2014. godine, ocijenjujući je da je ovakav stav "bez presedana" i "očigledno pogrešan". Slučaj "Deportacija", odnosno njegovo nerješavanje, nosi posebnu težinu za crnogorsko društvo jer :1 opterećuje cjelokupno društvo odgovornošću za ratni zločin, 2 uveliko narušava njen međunarodni ugled antiratnog društva, 3 urušava suštinske civilizacijske vrijednosti našeg društva zaštite gosta (izbjeglice), 4 onemogućava procese tranzicione pravde i suočavanja s prošlošću. Uslijed očigledne odgovornosti određenih lica koji su tada, a i danas, u vrhu političkih i/ ili policijskih struktura ne samo da nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala (isplatila odštete), već je došlo i do progona, političkog i društvenog, svjedoka koji su htjeli da pričaju o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran, kako od lokalne tako i od državne vlasti. Za razliku od slučaja "Kaluđerski laz" u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina. Ovim putem se zahvaljujemo kolegama iz Akcije za ljudska prava (HRA) koji su nam pomogli u prikupljanju sudskog materijala za ovaj slučaj, ali i zbog kontinuiranog i ogromog napora koji pravnici ove organizacije uložu u pronalaženje istine i pravde za sve žrtve ovog i drugih ratnih zločina na prostoru Crne Gore.
Additional Edition:
ISBN 9940-44-016-2
Language:
Undetermined
Bookmarklink
